Stvari koje možda niste znali o tjestenini

Svježa tjestenina je bolja od suhe?

Ovo je jedan od najpoznatijih mitova koji se tiču tjestenine. U stvarnosti, radi se o osobnom ukusu i navikama potrošača, s jedinom razlikom u tome što svježa tjestenina sadrži žumanjke.

 

Marka tjestenine zaista jest bitna.

Većina tjestenine koja se može naći u prodavaonicama ili na stolu restorana napravljena je od pšeničnog brašna durum pšenice, no svaki proizvođač radi svoju tjesteninu na svoj način, ponekad i s bitno drugačijim proizvodnim procesima te različitim strojevima. Razlike u kvaliteti stoga postoje, pa je tjestenina tako jedna od namirnica gdje cijena često opravdava kvalitetu. Koju marku i vrstu tjestenine čete Vi odabrati, ostaje na Vama, no kvalitetna tjestenina jamstvo je dobre ugostiteljske ponude, što će gosti vrlo lako prepoznati.

 

Slana voda pomaže pri kuhanju.

Bilo da ju stavljate kuhati u hladnu ili kipuću vodu, tjestenina neće postići pravi okus ako u vodu u kojoj se kuha ne dodate sol. Sol je poznati pojačivač okusa, te će učiniti da je okus vaše tjestenine puniji, istančaniji, i općenito bolji.
 

Izbjegavajte ulje u vodi za kuhanje tjestenine.

Mnogi kuhari prakticiraju stavljanje ulja u vodu za kuhanje tjestenine kako se ona ne bi sljepila. Ova praksa je nepotrebna, jer iako je mogućnost da se tijesto slijepi manja, isti efekt se može postići jednostavnim pravilnim kuhanjem tijesta i pravilnom duljinom kuhanja ovisno o vrsti tijesta (koja je često naznačena od strane proizvođača), a ako je tijesto masno od ulja, mnogi umaci koji su česti pratioci ukusne tjestenine, neće pravilno prianjati na tjesteninu, pa će sveukupni dojam i okus biti narušeni.

 

Poklapanje tjestenine tijekom kuhanja.

Stari mit kaže da ako poklopite tjesteninu tijekom kuhanja, ona će se slijepiti za dno posude. Ovaj mit je upravo to - samo mit. Ako pravilno kuhate tjesteninu, u dovoljno slane vode i onoliko dugo koliko odgovara vašem tipu tjestenine, ona će uvijek biti savršeno skuhana i neće se slijepiti.

 

Pravi umak za pravi tip tjestenine.

Ne odgovara svaki umak svakom tipu tjestenine. Iako je recepata za tjesteninu mnogo, u pravilu, umaci s većim komadićima mesa ili povrća trebaju se kombinirati s cjevastim tipovima tjestenine kao što su makaroni, pužići i sl. Finiji i gušći umaci sa sitnijim komadićima idealno se kombiniraju s trakastim tjesteninama kao što su rezanci, spaghetti, tagliatelle i sl.

Voda od kuhanja.

Ako bacate vodu od kuhanja tjestenine, bacate vrijedan resurs koji vam može pomoći pri kuhanju raznih umaka, juha i drugih jela. Voda od kuhanja tjestenine puna je škroba, pa će zgusnuti umake i dati im osebujnu punoću okusa. Ako ste ju i posolili, vašem umaku neće trebati puno dodatne soli kako bi bio dovoljno slan.

 

Tjestenina kroz povijest.

Najstariji poznati recept za tjesteninu vuče korijene iz vremena 2000. g. pr. Krista, kada je u Kini zapisan način spravljanja tjestenine od brašna pšenice, jaja i vode, predviđen za služenje s mesom peradi.

400. g.pr Krista, Etruščani su na zidovima svojih grobnica ovjekovječili alate za izradu tjestenine. Već 100.g.pr.Krista, Rimljani su od Etruščana i Grka naučili spremati tjesteninu koju su Grci tada zvali "Laganon". Tjestenina se 25.g.pr Krista spominje i u najstarijoj poznatoj kuharici Rimljanina Apiciusa, gdje se može naći recept za tadašnje lazanje, tj lagane servirane u juhi.

Tjestenina se u srednjem vijeku širila i kuhala u cijelom arapskom svijetu, a do 13.stoljeća prvi puta se spominju makaroni, koje je kuharica Jovanella umijesila i poslužila sa sirom kralju Fredericu II. koji ih je odmah silno zavolio i popularizirao. Krajem 13. stoljeća, tj. 1295. godine, pustolov Marco Polo je sa sobom sa svojih putovanja donio mnoge egzotične začine i recept za tjesteninu sličnu današnjim špagetima u Veneciju, čime je trajno obogatio talijansku kuhinju.

U 16. stoljeću, tjestenina je već postala normativ talijanske kuhinje i za bogate i za siromašnije društvene slojeve, te je tada već bila i oplemenjivana prvim rajčicama koje je Kolumbo donio iz Amerike. 17. i 18. stoljeće donijeli su masovnu popularizaciju tjestenine, pogotovo na Siciliji, a početkom 19. stoljeća, Paolo Agnese otvara prvu industrijsku tvornicu tjestenine. To je bilo prvo postrojenje na svijetu gdje je tjestenina mijesila strojno.

Sredinom 19. stoljeća, tjestenina se i u Americi počinje komercijalno proizvoditi, a početkom 20. stoljeća, zahvaljujući brojnim talijanskim emigrantima, tjestenina postaje popularna i u SAD-u, iako su se do tada tamo već naveliko jeli makaroni sa sirom.

Danas je tjestenina jedna od najpopularnijih namirnica širom modernog svijeta.